Ja sam izbjeglica




Sve vijesti i informacije o izbjeglicama pokusavam da izbjegavam. Ne zato sto izbjeglice ne volim ili sam protiv da oni dodju u Evropu. Jednostavno zato sto  sam ja sama izbjeglica. Otimam se ponovnom osjecaju.
Moj muz Holandjanin me sinoc pita  sta ja mislim o problemu izbjeglica.

Ja ne mislim nista.
Ja samo znam sta samo ja i moja najstarija kcerka prezivjele.
te nesretne 1992.godine…
Jugoslavija se uveliko raspadala. Kao intelektualac se osjecas odgovornim da nesto preduzmes. Da utices na situaciju svojim glasom, svojom pamecu. Moj  muz i ja smo cak pokusavali  zaustaviti rat jednom novom politickom partijom. Ali nacionalisticke partije su bile mocnije. Tako se Jugoslavija definitivno raspala….
Kofer za podrum je vec mjesecima stajao pored vanjskih vrata. Sve je bilo spremno da idemo u podrum da se sklonimo od bombardovanja. Vani je postajao  sve veci haos. Ulicne pucnjave i bombardovanja su se sve vise sirila . Sarajevo je uveliko gorilo, ostali gradovi takodje. Tuzla se jos tu i tamo otimala. Bila je opsta histerija mase. Moj ,sad bivsi, muz me natjerao da pobjegnem sa nasom kcerkom, jer je za nas  kao i za druge u gradu bivalo po zivot sve opasnije….Nisam  htjela, mislila sam zasto??? Pa ne mogu svi da bjeze…..
Tu ranu zoru, dok jos nije svanulo smo krenuli negdje, a da ni sami nismo znali gdje. Most u Gunji, na rijeci koji smo morali preci je bio dan prije srusen. Negdje smo se provlacili. Bila je magla pa se sem uskih dasaka po kojima smo koracali i koje su jezivo skripale  nije  nista drugo moglo cuti i vidjeti. Ogromna masa ljudi se nijemo kretala. I dan danas me jeza hvata kada se toga sjetim. Imala sam osjecaj da smo se svi bojali i disati, a kamo li pricati. Tu i tamo bi koje dijete zaplakalo jer se umorilo od hodanja. Ja sam svoju kcerku drzala tako cvrsto za ruku i vukla je kroz masu da sam se u odredjenim momentima  bojala da cu joj iscupam ruku.
Poslije dugog hodanja stigli smo do hrvatske granice. Tu nismo mogli ostati, jer se i u Hrvatskoj jos ratovalo. Mislim da je bilo stotinjak autobusa za “ZAPAD” Trazila sam autobus za Sloveniju. To mi je tada bilo najpristupacnije, jer sam u Sloveniji imala ujaka.
Autobus je bio prepun ljudi koji su i sjedili i stajali. Moja kcerka i ja smo se nekako uspjele  smjestiti na zadnjem sjedistu sa jos desetak ljudi.  Vise smo sjedili jedni na drugima. Vozeci se kroz Hrvatsku nigdje nismo smjeli stati, jer se pucalo sa obje strane. Mojoj kcerki je bilo toliko lose od napetosti i straha da je svaki cas povracala. Nije imala snage ni da sta progovori , a kamo li da place. Cula sam samo njeno tiho jecanje koje mi je godinama odzvanjalo u usima. Tako iscrpljena i slinava od tog jecanja je zaspala na meni. Bogu sam zahvaljivala da je napokon zaspala da se malo smiri. Jer, da je narednih sati jos potrajalo to povracanje ona ne bi izdrzala. Nisam se usudjivala ni milimetar pomaknuti da je ne probudim.
Ni Sloveniji  nismo  mogli stvoriti osnovno. I oni su bili samo jedan mali dio  zemlje koja se nedavno raspala. Kao samostalna drzava se jos nisu ni izgradili. Tu smo bile zasticene od granata i ubijanja, ali nismo imale sta jesti, iako sam ja imala posao u skoli. Plata nije bilo….

Danas smo sretne ovdje u Holandiji. Iskoristile smo priliku koja nam je ponudjena da se uklopimo u holandski zivot. Ona se trudi da iskoristi svoje talente i da ostvari svoje snove i presretna je da za to ima  mogucnosti.
Ja sam se , pored svoje univerzitetske diplome, koja mi ovdje nije  vazila, uspjela snaci i doskolovati.
Volim svoju zamlju i svoj narod iz koje poticem i koja je u mom srcu. Obozavam Holandiju u kojoj zivim.

Kada bi se ovdje u Holandiji zaratilo???
Sada  bih sigurno svjesno pobjegla. Pobjegla  bih negdje gdje nema rata nije vazno gdje.
Negdje gdje mogu normalno da zivim i da se borim samo za normalan svakodnevni zivot, radom.
Negdje  gdje mogu svoju dijecu da odgajam u ljubavi i da ih ucim da je to najvaznije u zivotu… 

Zelila bih da pobjegnu svi moji dragi  prijatelji i dragi poznanici, sirom svijeta,  
Jer ni jedna politicka ideologija nije vrijedna  ni jednog covjekovog zivota.


Holandija nam  je dala slobodu da se razvijemo i ja i moja kcerka kao  individue. Individue  koje imaju slobodu misljenja i slobodu ponasanja i zivljenja.
Vezu sa mojom rodnom grudom nisam nikada prekinula niti ci je prekinuti.
Svake godine dolazi sve vise nasih holandskih prijatelja zajedno sa nama na odmor i odusevljavaju se.

Ako ove izbjeglice koje sada gledamo bjeze, da bi negdje nasli  srecu i bogatstvo koje sam ja ovdje nasla.  Dajem im puno pravo da bjeze i neka se otvore sve granice.
A dalje ne znam sta da mislim.





DRUGIMA SE SVIDJELO I...

Nema komentara: